Priče o sudbini: Izbjeglice u Bugarskoj i njihova borba za opstanak

Priče o sudbini: Izbjeglice u Bugarskoj i njihova borba za opstanak

izbjeglička katastrofa na vanjskoj granici EU -a u Bugarskoj dostiže nove dimenzije!

U malom bugarskom mjestu zvanom Harrhanli, u blizini granice s Türkiye, odvija se drama koja suzi srca ljudi. Ovdje, gdje se nada za bolji život susreće s brutalnom stvarnošću, izbjeglice i tražitelja azila bore se za opstanak. Tomas, predani pomoćnik, u šoku je kad obrađuje strahote sinoćnje noći. "Ona je trebala umrijeti. Treba li tek početi kopati?" Pita očajnički dok traži odgovore.

Medicinska skrb u izbjegličkim kampovima je šala! Velika međunarodna nevladina organizacija trebala bi vam pomoći, ali vaš liječnik teško je prisutan i nudi samo najozbiljnije tretmane. Tomas i ja smo se kao volonter nastanili u parku kako bismo pomogli potrebitima. Sve tretiramo od respiratornih bolesti do rana koje su stvorene svakodnevnim marševima kroz guste šume i bijesne rijeke.

Okrutna stvarnost izbjeglica

Izbjeglice koje su pobjegle najnasilnijim sukobima na svijetu suočeni su s novom vrstom nasilja - onom Frontexa i Europskih pograničnih policajaca. Mnogi od njih nose ožiljke svog putovanja dok žive u prepunim kampovima koje proganjaju štetočine i bolesti. "Rane ovdje ne zacjeljuju", često čujem dok čujem šokantne priče.

Posebno pokretni slučaj je Muhammad, izbjeglica iz Jalalabada. Priča mi o brutalnim napadima srpske pogranične policije, koji su ga tukli štapićima i bičevima. "Izbacili su mi nokte pojedinačno iz mene", izvještava on sa stoičkim izrazom lica koji se razbija kad je bio riječi dr. Nasira čuje: "Bit ćemo svjedoci za vas." Suze mu ispunjavaju oči kad shvati da njegova patnja ne ostaje nečuvena.

Halima, trudnica koja je bila u bijegu, doživjela je nezamislivo. Pretukli su je tegljači i napokon izgubili tri bebe. Njena je priča jedna od mnogih koji ilustriraju okrutnost ovog putovanja. "Ne mogu razumjeti što je izgubila", mislim, dok joj dajem multivitamin pripremu i higijenski članak, što je daleko od dovoljnog.

Zraka nade u tami

Nisu sve priče oblikovane prema očaju. Ahmed, bivši paramedičar koji je pomogao u Siriji, sjaji unatoč vlastitoj tuzi. Pokazuje mi slike svog vremena u Siriji kad je pokušao spasiti život. "Oduvijek sam želio pomoći", kaže on uz osmijeh koji svijetli u mraku.

A tu je i Hussein, 15-godišnji dječak koji je pobjegao sam od Sirije. Podučavao je engleski i bugarski dok je čekao ponovno ujedinjenje s roditeljima. "Sanjam da postanem učitelj engleskog jezika", kaže on iskra nade u očima. Koliko je snova ovdje uništeno, koliko talenata ostaje neotkriveno?

Kad napokon čekam povratni let u Kanadu na aerodromu Sofia, gnjavi me bugarski pogranični policajci. Jedina sam vidljiva muslimanska žena i prepoznajem nepravdu koja ovdje prevladava. Ali u tom trenutku shvaćam da sam ponosan što sam dio tih priča. Imena izbjeglica koje sam pogodio nisu samo brojevi ili statistike - to su simboli za hrabrost, čovječanstvo i nepokolebljivu nadu.

Imena izbjeglica i tražitelja azila spomenutih u ovom članku promijenjena su kako bi zaštitili svoj identitet.

-transmitted by West-Ost-Medien