Otkrivena tajna prepiska između Bachmanna i Bölla!

Transparenz: Redaktionell erstellt und geprüft.
Veröffentlicht am

Prepiska između Ingeborg Bachmann i Heinricha Bölla, koju je uredila Renate Langer, rasvjetljava njihovo prijateljstvo i književne sukobe.

Der Briefwechsel zwischen Ingeborg Bachmann und Heinrich Böll, herausgegeben von Renate Langer, beleuchtet ihre Freundschaft und literarischen Konflikte.
Prepiska između Ingeborg Bachmann i Heinricha Bölla, koju je uredila Renate Langer, rasvjetljava njihovo prijateljstvo i književne sukobe.

Otkrivena tajna prepiska između Bachmanna i Bölla!

Objava korespondencije između Ingeborg Bachmann i Heinricha Bölla ponovno je izazvala uzbuđenje u književnom krajoliku. Svezak, koji je uredila Renate Langer, rasvjetljava posebno prijateljstvo i dijalog između dvoje važnih autora koji su se upoznali u svibnju 1952. tijekom sastanka Grupe 47 u Niendorfu na Baltičkom moru. Hans Höller u svom predgovoru opisuje dopisivanje kao način izbjegavanja osobnih sukoba, što je za oba pisca bilo neophodno kako bi zadržali samopoštovanje i svladali izazove književnog svijeta. Oba autora, uhvaćena u vlastite brige, raspravljaju o pitanju "Što radimo sa svojim životima?" u njihova 122 komada korespondencije - 58 pisama od Bachmanna i 64 od Bölla.

Bachmann's first letter to Böll, written in December 1952, is a reply to a lost letter from Böll. In this correspondence, not only the mutual appreciation becomes clear, but also the existential insecurity that both writers felt. Böll, who was nine years older, struggled with family and financial concerns, while Bachmann strived for independence despite her talents. Bez zalaženja u privatna otkrića ili poetološke rasprave, prepiska ipak osvjetljava duboke teme koje su oblikovale živote i rad obojice autora.

Dokumentirano književno prijateljstvo

Iako je prijateljstvo između Bachmanna i Bölla manje poznato od njihovih odnosa s drugim književnim velikanima, njihova pisma bilježe vrijedan dio njihova književnog razvoja. U životopisima obojice autora obično se onaj drugi spominje samo usput, pa se ova korespondencija smatra rijetkim i vrijednim izvorom istraživanja i razumijevanja. Objava korespondencije nudi i uvid u osobna razmišljanja dvojice pisaca, daleko od njihovih poznatijih afera i prijateljstava s drugima, poput Maxa Frischa, Paula Celana i Hansa Magnusa Enzensbergera.

Posljednje Böllovo pismo uključeno u svezak, poziv na konferenciju u srpnju 1972., označava važan zaokret u korespondenciji. Gotovo godinu dana kasnije, 17. listopada 1973., Böll je primio vijest o Bachmannovoj smrti. Bol i nježnost koje Böll izražava u svom nekrologu za "Der Spiegel" također su dio nove knjige i ilustriraju duboku vezu između ove dvije izvanredne figure u njemačkoj književnosti. Ova osmrtnica premošćuje jaz između prijateljstva i gubitka i dovršava dokumentaciju jedinstvene književne veze.

Osim pisama Bachmanna i Bölla, u književnom svijetu spominju se i druga važna djela. Novoobjavljeni tekst “Mjesto za slučajnosti” autorice Bachmann, opisan kao jedan od njezinih najhrabrijih i najeksperimentalnih, te publikacija o dadaističkoj ostavštini Huga Balla pokazuju raznolikost književnog diskursa na njemačkom jeziku i stalnu relevantnost Bachmannova i Böllova djela u tom kontekstu.

Uređivanje i objavljivanje ovih pisama ne naglašava samo prijateljstvo između Bachmanna i Bölla, već i složenost njihovih umjetničkih i egzistencijalnih izazova, koji su njih dvoje u konačnici i povezali.