Dječje otkrivanje u Crnoj šumi: izloženi trauma i zlostavljanje
Dječje otkrivanje u Crnoj šumi: izloženi trauma i zlostavljanje
Sjećanja na Bettina Rosenberger na ljetnim praznicima 1975. karakteriziraju tamne strane i bol. Kao dijete od samo dvanaest godina, doživjela je vrijeme tijekom svog boravka u tako utemeljenom domu za rekreaciju u Crnoj šumi za koju je otkrila da je zarobljena i potlačena. Stroga pravila koja su tamo prevladala onemogućila joj je da se nasmije ili krene bez da se ne boji kazne. "Svatko tko je uhvaćen šapatom morao je stajati na hladnom hodniku dva sata", kaže ona i sjeća se cenzuriranih pisama koja su djeca htjela napisati svojim roditeljima.
Ova šokantna iskustva tvore duboke promjene u njihovom životu. Prije nego što su se ovi ljetni praznici vratili kao sretno i otvoreno dijete, sada se osjećala tiho i tužno. Ostanak ostao održivi tragovi koje je do danas razvio izraženu prilagodljivost, uparen s stalnim strahom od pokazivanja nedoličnog ponašanja. Primjer njezinih uvida je da ona osigurava da posjeti toalet prije svakog zaposlenja, pravilo da je sačuvana od kuće.
Stvarnost rečenice djece
Prema procjenama, oko milijun djece u Baden-Württemberg doživjelo je slične stvari kao i Bettina. Djeca su poslana u takozvane domove za rekreaciju ili spa, često s nadom da će poboljšati svoje zdravlje, dok su mnogi pretrpjeli nasilje, zanemarivanje i zlostavljanje. Te bi intervencije trebale poslužiti za promicanje djece koja su bila previše tanka ili patila od nedostatka vježbanja. Ali umjesto da ozdravi, mnoga su djeca pronašla strašne uvjete.
Stručnjaci u cijeloj zemlji cijene broj slanja djece između 8 i 12 milijuna. U sjećanjima na pogođene ljude, izvještaji o lošem tretmanu, prisili obroka i otuđujuća atmosfera često se pojavljuju u tim objektima. Razgovori s roditeljima bili su toliko nepoželjni da su mnoga djeca potajno pokušavala očajnički ne brinuti svoje roditelje.
"Kuće su bile kronično nedovoljno financirane, državni nadzor bio je samo štedljivo postojao", objasnio je Christian Keitel, voditelj projekta, prilikom predstavljanja rezultata istraživanja u Stuttgartu. Mnoga djeca koja su se vratila iz ovih domova nosila su mentalne ožiljke. "Djeca su bila prestravljena, mnogi su pomislili, više se nisu mogli vratiti kući", dodao je Keitel.
Pogled u mračnu prošlost
Kao dio svog istraživanja, stručnjaci su stvorili popis od oko 470 domova na jugozapadu, koje su bile aktivne između 1949. i 1980., većina tih objekata bila je u Crnoj šumi, uključujući i 56 u okrugu Black Forest Baar. Takvi brojevi naglašavaju opseg problema koji su mnoge obitelji desetljećima šutjele. Javni diskurs o tim temama povećavao se posljednjih godina, jednostavno zato što djeca tog vremena često nisu imala priliku razgovarati o svojim iskustvima.Bettina Rosenberger kaže da nakon povratka iz kuće nije pronašla snagu da obavijesti roditelje o svojim lošim iskustvima. Kad ju je otac pokupio na željezničkoj stanici Stuttgart, izbila je u suzama, za koju je mislio da je tužno zbog kraja praznika. Njene riječi koje se nikad nije htjela vratiti kući ostale su prepune nagovještaja da je postojalo dublje, neobjašnjivo iskustvo boli. "Nisam htjela obaviti krivnu savjest", objašnjava ona nakon višegodišnjeg sljedećeg razmišljanja.
U grupi za samostalnu djecu za djecu koja su je posjetila od 2021. godine, Bettina je počela obrađivati svoja iskustva i pokušavala se izvući iz uloge žrtve. Ova je zajednica za mnoge stvorila važnu podršku. Međutim, dom ostaje i pridružena trauma ostaju dio njihove povijesti, koja nikada neće biti u potpunosti dovršena mnogim pogođenim ljudima.
Kommentare (0)